This was a poetic novel heavily infused with both grief and love. I enjoyed reading the prose with the knowledge that my friend Lucy Rand translated the Italian faithfully. Messina's style is thoughtful and reflective, with a knack for understanding Japanese ways of thinking that often surprise and endear the reader. Bell Gardia is as much a character as Yui and the others, and metaphors abound about the wind, destruction, and renewal.

I highly recommend this book, especially for readers in search of solace and inspiration some time after loss. In an immediate aftermath of loss, though, this story might hit too close to home.

Beautifully written , gentle tale of dealing with grief and the hope that lies on the journey through and beyond it. Based on a real place and the catalyst for it,the tragedy of the 2011 tsunami which struck Japan, the reader gains a fascinating insight into the culture along the way.
Can't recommend this book enough for anyone struggling with grief and living with loss.

Laura Imai Mesina- ''Sve što vetar nosi''

''Ko nema neraščišćenje račune sa onim svetom ? ''
Izuzetno dramatična ali nadahnjujuća knjiga o jednom običnom predmetu oko koga se vrti legenda, a koji spašava ljudsku dušu.
To je telefonska govornica koja se nalazi na velelepnom brdu Bel Gardija u Japanu. Ona ne radi, ali pruža utehu hiljadama ljudi koji su izgubili voljene osobe , što od prirodne smrti, što od nesreća.
Legenda kaže da ta govornica služi da bi čovek sa ovoga sveta preneo poruku u onaj, zagrobni. Slušalica ne može da ponudi odgovor odatle ali ono što u nju kažete ne odlazi samo u vetar.
Jui je tridesetogodišnja žena kojoj je cunami oduzeo trogodišnju ćerku i majku. Ona je voditelj radija na kom se javio čovek u emisiji o gubitku i bolu, gde su svi nudili način kako da se preboli odlazak voljenih. Čovek je dao vrlo zanimljiv ogfovor pomenuvši govornicu i od tog trenutka Juina misija je da je pronađe.
No, proćiće godine dok se bude usudila u nju da uđe.
Knjiga je ispresecana izuzetno moćnim pripovedanjem o bolu, gubitku, načinu života Jui pre i posle nezamislive tuge koja ju je zarobila. Ona je živela ali nije zapravo umela da nastavi da živi.
Sa druge strane, ona u svojoj boli nije sama.
Izgleda da je mnogim ljudima nemogućnost da se oproste zajednička osobina, ali svi tuguju drugačije.
Takeši je čovek koji je zbog bolesti izgubio svoju suprugu. On je ostao napušten sa malom ćerkom Hanom koja nije progovorila od njene smrti.
Njihove će se sudbine spojiti, iako je ljubav ovde daleko drugačiji koncept i ide tek paralelno uz suštinu same knjige gde je akcenat na duhovima predaka, ljudskoj kratkotrajnosti, borbi protiv sebe i svojih gubitaka, žeđu za odgovorima i oprostom, pogotovo tugom zbog nemogućstva da nekome po poslednji put kažu da ga vole, ili jedno prosto ''zbogom''.
Jedno, slobodno ću iskoristiti termin-gotovo duhovno, ezoterično viđenje sklopa same smrti i njenog uticaja, pomešane sa negostoljubivim i izuzetno okrutnim olujama . Život je dar, ali nije svaki dar snažan u toj meri da se bori sa prirodom. Ona koliko daje, toliko ume da uzme, čak i više.
A ovo nije prvi put da će jedna neman od vetra pokušati da uzme svoje žrtve. Putešestvije knjige vodi nas kroz lične krize i suočavanje sa sopstvenim strahovima, opsedanjima i noćnim morama koje su jače od samih ciklona napolju. Nekada razarajuće po ljudski duh gde umesto odgovora, dobijemo još više pitanja.
Ali ljudima je potrebna uteha, i na svom hodočašću kroz avanturu stizanja do govornice i prihvatanja njene svrhe , Jui će upoznati mnoge druge sudbine, podjednako tragične kao njena, a tako različite.
Otkriće vam put izmedju ludila čoveka koji je sa sobom nosio plavi ram, jer nije mogao drugačije da se nosi sa svojim demonima nego da svet gleda kroz njega, menjajući mu perspektivu; Otkrićete čoveka koji nije ni živ ni mrtav već lebdi u stanju transa izmedju ta dva ostavljajući sina da čezne za njegovom svešću. Saznaćemo koliko je velika ljubav starca što je odavno izgubio svoju ženu, pa na govornicu dolazi ne bi li imao sa kim makar da se posvađa. Tu će biti i deca koja se obraćaju drugovima, roditeljima, pa i neki koji nemaju nekog bliskog ko je skoro preminuo ali im govornica služi da bi ublažila kilometre izmedju njih i osobe koja im nedostaje. Iako ne radi.

''Sinoć sam unuku čitao priču o Petru Panu, letećem dečaku i devojčici koja mu je zašila tabane. I znate, mislim da mi baš to radimo kad odlazimo na to brdo u vrt Suzuki sana-pokušavamo da vratimo svoje senke''

Na kraju, život ume da se rodi i iz pepela, i kao ovaj olujni vetar koji stihije svoje duše ne smiruje, nekada ume da umesto uragana napravi prolećni povetarac, pa će se tako siprepletane priče donedavno vrlo ožalošćenih, ipak rascvetati u neočekivanim preolretima sudbine. Pokupiće po koju mudrost, naročite od dece. I one koja su prešla na onaj svet, i one koja su ostala na ovom.
I jedna titula majke kakva je Jui, što ju je obeležila do kraja života, i koju je prerano izgubila, pronaći će svog Feniksa iz pepela, a na koji način, to će samo vetar znati . (Dobro, vetar i ova fenomenalna knjiga)

Na kraju je ostalo samo da uzdahnem jedno Vau, zbog nadahnuća i novog pogleda na život koji mi je, nakon ovog dela ostao.

''Neki čovek jednom je rekao da je smrt veoma lična, do izvesne mere pokušavamo da izgradimo svoje živote, da budu baš kao i svi drugi. To ne važi za smrt, na nju svi reaguju na svoj način.''

''Bila je ubedjena da nostalgija nema veze sa pamćenjem, da je najjače osećamo prema onome što nismo iskusili''

''Još smo roditelji. Čak i kada naša deca nisu ovde''

Hard to put down. Everyone says not to judge a book by its cover but that is the whole reason I purchased this book. The writing was just as beautiful as the cover. As soon as I finished this book I gave it to someone else to read because I wanted to share it!

I was disappointed by this book, and forced a speed read through the last 25% in order to even finish. What a rich concept and beautiful idea that is completely missed by the author. The phone booth itself is only mentioned about a half-dozen times. Instead of focusing on the meaning, impact, and power of such a place, the story focuses on menial details of seemingly-random characters. Huge let-down.