ako imaš, voziš i voliš svoj bicikl, ako voliš vjetar u kosi dok pedaliraš, ako ti srce poskoči kad sjedneš na sic, ako guštaš u kuckanju kapljica kiše po kacigi, ako imaš finu emocionalnu vezu sa svojim bajkom i smatraš se sretnom osobom kad ga izvučeš na ulicu/cestu/put, onda nemoj čitati ovaj suhoparni i kvaziintelektualni esej prepun -izama. ovo je masakr nad ljubavlju prema biciklu, čudan (i nepotreban) pokušaj da se ljepota vožnje bicikla svede na dosadan i neprimjeren esejistički tekst.

ne kažem da bicikl ne bi bio pogodna tema eseja, naprotiv... mislim da bi bilo sjajno pročitati tako nešto. ali ne ovako napisano. ovo je čisto intelektualno pre*eravanje. kao potkrjepa, evo jedne rečenice: "naftne sile imaju sve manje klijenata i posljedično tome, što oduševljava materijalistički orijentirane potrošače, religijski prozelitizam se stišava. sve se događa kao da je biciklistički politeizam potkopao naftni monoteizam." ono... eyes-roll...